Ezoterija i misterije>>>Likantropija i Vukodlaci

Likantropija i Vukodlaci

Likantropi...priča je vjerojatno stara koliko i
ljudska rasa. Svijet je pun legendi o 'onima koji mijenjaju oblik'.
Priče o vukodlacima donijeli su Slaveni i Germani, Američki su
indijanci pričali o ljudima pticama dok su mnoga Afrička plemena
obožavala ljude Leoparde... Zašto je to tako probat ćemo razjasniti
poslije ovih citata:





Vukodlaci su otporni na starenje i fizičke bolesti. To je
posljedica stalnog regeneriranja njihova tijela. Po nekima mogu biti
ubijeni samo ako im se unište ili trajno oštete srce ili mozak (npr.
pomanjkanje kisika).



Dok se nalazi u obliku vuka, Vukodlak zadržava sve intelektualne
osobine koje ima kao čovjek. To objašnjava izbjegavanje zamki i
prepoznavanje žrtava.



Postoje više načina da se postane vukodlak: magičnim stjecanjem
likantropije kroz ritual, prokletstvom, ugrizom drugog vukodlaka i
rođenjem. U svim slučajevima krv postaje uprljana ili prokleta.



U nekim slučajevima sposobnost mjenjanja oblika može biti
kontrolirana. To se najčešče izvodi talismanima ili nekim prirodnim
napitcima. No transformacija većinom dolazi neredovito.



Vukodlaci su uglavnom veći od normalnih vukova i imaju posebnu želju za ljudskim mesom.





Izvadci iz Komestorove 'Historice Scholastice' iz 13. stoljeća.





Po ovome vidimo da su naši preci čvrsto vjerovali u likantropiju.
1886 godine R. L. Stevenson piše knjigu o Vukodlacima (Dr. Jekyl i Mr.
Hyde), u ovome stoljeću ubacuje se Hollywood i likantropija postaje
samo bajka i priča za malu djecu. To je razmišljanje koje nam pomaže da
mirno odemo spavati ali da li je istinito?



Našoj su generaciji od početka pričali da takva stvorenja ne
postoje. No te su legende morale početi od nečega. To 'nešto' je
sigurno izobličeno i preuveličano kroz stoljeća, ali koliko god to bilo
beznačajno ostaje činjenica da današnje društvo u to ne vjeruje. Novine
već pola stoljeća pišu o nestalim ljudima ili nerazjašnjenim
ubojstvima. Kako bi policija reagirala da im javite da ste vidjeli
vukodlaka ili čak vuka u gradu? Smijala bi vam se...

VUKODLAK





Kao što ima vila i vještica, tako ima i vukodlaka; njima kažu i: lode,
vade, učovjesti, utvare, prikaze, gadaline, plašila i strašila. Oni
bazaju i tumaraju, otkad se smrkne, pa dok ne počnu pijevci pjevati i
zdrava marija zvoniti; onda se oni vraćaju u svoje grobove. Najviše se
prikazuju na raskrsnicama putova obnoć i u onijem kućama, gdje se
mrtvijem ne pali svijeća i ne čini pomen za pokoj njihove duše. U prve
su zemane u grobovima crnijem trnom boli kroz bakovu kožu sve one, na
koje su sumnjali da se dižu i svijet plaše.



Pravoslavni se ne vukodlači nikakav, man da bi koji lemeš s polja
ukrao; za toga drže da će se za neko vrijeme dignuti i za nogom lemeš
vući. Tako da su neke trevljivali, koji su prebacili pro ramena pokrov,
a za nogom im zvoni lemeš. Nego da se pravoslavni očajaju, vjeruje se,
t. j. u grobu mogu stati, koliko hoće, a tijelo se ne raspane. Kod
katolika toga nema, nego oni se dižu, protiv čega nose (najviše Boduli)
zapise oko vrata, plaćaju neke mise, kosijere vinogradske u torbi nose,
kad kuda obnoć putuju, a i štap od trna crnog protiv vukodlaka da je,
kažu, dobar. Nego čuo sam, gdje se Bunjevci diče i uznose, kad im se
kaže, da se oni dižu, jer da je to lijepo poslije smrti doći obaći
svoju kuću i vamiliju. Kažu naši, da se ne vukodlače zato, jer ih pop
prelijeva posvećenim uljem, kad koji umre te kad se u grob polaže, a da
to kod katolika nema. Kazivao mi je jedan, da je svojim očima vidio,
kad je jedan katolik umr�o, koji je bio zločest, a da se ne
povukodlači, prerezali su mu kosijerom vinogradskijem žile na butovima
ispod koljena. Osim sela, kažu, da se i po gradovima vukodlače: da bi
se mučno tko mogao obnoć u kasno doba vidjeti da sam po ulicama hoda,
jer se loda ispopriječio preko sve ulice naležeći, tako da bi se
vraćali natrag glavom bez obzira.



Kad tko vukodlaka vidi, tako se prepane, da u njemu krv umre te se
pretvori u vodu, pa malo koji živ i ostane. U našijeh pravoslavnijeh
kad im se što takovo dogodi, odmah zovu popove, da im sveštavaju masla
pod crkovnu; to se zove "jelejosvjaščenije" ili osvećene ulja, s
kojijem bolesnika metnu popovi da sjedi među se, krst mu dadu u ruke,
čataju oko njega zadugo pa ga poslije osvećenim uljem mažu. To čine,
osim da se kome što prizre (prikaže), i protiv makar koje bolesti.
Prijepis je, da ima 7 popova, a u nuždi i dva mogu posao obršiti.
Popovma se daje obično svakom najmanje po talijer (2 for.), a da im tko
dade i više, uzeli bi.(6)



Kad polažu starješinu u grob, za njim bace srebrnih novaca, koji se
s njim zakopaju. To je zato, da ne bi sobom odnio ili došao tajno
nositi sreću domaću uza se, onu, koju je on imao za života.(7) Kad se
grobovi otvoraju stari, da se novi mrci sahrane, malo u kome da ne će
naći po koji komad novca za�rđata. ma ne će ga odnijeti, jer se boje,
da bi im taj mrtvi mogao na san dolaziti u jednu, a u drugu vjeruju, da
bi ih često drijem napadao i da se ne bi nigda naspavali, kad bi taj
novac sa sobom ponijeli.



Vukodlaci se pretvaraju u magarad, bijele debele konje, crne vole, pse pa i mačke, kao i đavoli u zelene jarce.

VUK

IZMEDJU MITA I STVARNOSTI





Svoje strahove i mastu covek je pretocio u price. Zimske noci
prekracivane su pricama o vilama, duhovima, demonima i naravno
vukodlacima, a starmajke plasile su neposlusnu decu velikim, zlim vukom
koji zivi u sumi i jede nevaljalu decu. Momci su mamili devojke u
zagrljaj plaseci ih vukodlacima koji lutaju u potrazi za nevinim
devojkama, dok su domacice, protiv tog krvnika, vesale vence belog luka
o dovratke. Domacini su siljili glogove koce i izlivali srebrne metke
ne bi li se zastitili od vampira i vukodlaka, tog zlog bica, nit'
coveka, nit' vuka...



Vuk, pratilac grofa Drakule, jedno od njegovih oblicja, demon koji
pretvara coveka u spodobu vucijeg oblika, bog mrtvih, glasnik smrti,
otimac dece...

......

Fikcija ili stvarnost? Dobro ili zlo, ljubav ili mrznja? Vuk jang i
jing? I zasto je bas vuk odabran za simbol zla? Zbog cega se covek
toliko plasi "praoca'' psa?

Deo odgovora cuva istorija, a deo, pogadjŽate - ljudska psiha.