Razni fenomeni i misterije

Razni fenomeni i misterije

Tunguska enigma

Dan kada su se otvorila nebesa

Bilo je praskozorje 30. lipnja 1908. godine kada se misteriozno plamtece tijelo pojavilo na nebeskom obzorju. U dugoj kosoj putanji letjelo je prema sjeveru... A onda je odjeknula strašna eksplozija, cije uzroke znanost ni do danas nije odgonetnula...

Samo je jedna cinjenica do kraja neupitna: 30. se lipnja 1908. godine u središnjem Sibiru dogodilo nešto nevideno - silovita eksplozija jacine termonuklearnog oružja razorila je i opustošila šumski masiv na preko 2150 cetvornih kilometara i izazvala potres kojeg su registrirale sve geofizikalne stanice u svijetu. Sljedecih godina i desetljeca, kada su prve ekspedicije krenule u to negostoljubivo pustošno podrucje kako bi istražile što je eksplodiralo u Sibiru, misterija se samo povecala.
Zbog toga nije ni cudo što taj dogadaj i danas zbunjuje znanstvenike i pobuduje interesovanje svjetske javnosti. Arthur Koestler ga je nazvao “najvecom znanstvenom misterijom 20. stoljeca”, Isaac Asimov “fantasticnom eksplozijom koja prevazilazi maštu i najboljih SF pisaca”, a znameniti Arthur C. Clarke ga proglasio - “scenarijem sudnjeg dana”!

Brojne pretpostavke

Šta se uistinu dogodilo 1908. godine u Sibiru?!
Ugledni ruski znanstvenik Nikolaj V. Vasiljev, koji je u Tomsku osnovao Kompleksnu samoinicijativnu ekspediciju za istraživanje tunguske katastrofe (KSE) u cijem je istraživanju sudjelovalo preko 1500 znanstvenika razlicitih profila, sedamdesetih je godina izazvao pravu senzaciju kada je svoja otkrica saopcio Sovjetskoj akademiji znanosti ustvrdivši da se u Sibiru srušio izvanzemaljski svemirski brod ili svemirska sonda i da za ove tvrdnje posjeduje valjane dokaze!
Onima koji se profesionalno ili amaterski bave istraživanjem i odgonetanjem misterioznih dogadaja posve je jasno da sibirska enigma spada u mali broj onih kojima je znanost poklonila podosta vremena. Proteklih desetljeca, dogadaj u Sibiru pokušali su objasniti najeminentniji znanstvenici Istoka i Zapada; vršena su detaljna proucavanja izrovanog tla; analizirana je flora i fauna; bilježena su dramaticna svjedocanstva onih koji su preživjeli “susret trece vrste” s nevjerojatnom eksplozijom; izvodene su komplicirane kompjutorske animacije i racunice; odgonetavan pravac leta zagonetnog tijela... Kao posljedice svega toga, rodile su se, ni manje ni više, nego cak 72 razlicite znanstvene teorije!
Na koncu, ni jedan od njih nije prevagnula, ali se izdvojilo pet-šest teorija koje su vjerojatno moguce objašnjenje za ono što je 1908. uzbudilo i potroslo svijet.
Tvrdnja ruskog znanstvenika Nikolaja V. Vasiljeva da je posrijedi bila eksplozija meduplanetarne letjelice nije nova. Novo je jedino to, što je sve do svoje ekspedicije na mjesto zagonetnog dogadaja, Vasiljev bio jedan od najogorcenijih protivnika teorije da je iznad Tunguziji eksplodirao svemirski brod neke nama nepoznate kozmicke civilizacije!
Što je to utjecalo da ugledni znanstvenik promijeni svoj stav i prikloni se teoriji koja se još jucer doimala više nego fanatsticnom?!
- Raspolažem s dokazima - izjavio mi je Nikolaj Vasiljev u velikom intervjuu za sarajevski “Svijet” - da je zagonetno tijelo, prije nego što je eksplodiralo, napravilo nevjerojatan luping. To je bio posljednji pokušaj nepoznatih gostiju iz svemira da otklone kvar i uspostave kontrolu nad letjelicom. Na žalost, nisu uspjeli...
Vasiljev rapolaže i drugim, konkretnim dokazima. Ali, o tome kasnije...
Vratimo se u prošlost.

Kao smak svijeta...

Bilo je praskozorje, 30 lipnja 1908. godine kada se zagonetno tijelo pojavilo visoko iznad Indijskog oceana. U dugoj kosoj (?) putanji letjelo je prema sjeveru preko azijskog kopna, iznad ledenih vrhova Himalaje. Što je dublje prodiralo u Zemljinu atmosferu, postajalo je svjetlije, grmljavina sve paklenija a istovremeno oko sebe je širilo i sve ubitacniju jaru.
Prvi put postalo je vidljivo iznad pustinje Gobi. Karavane koje su se probijale izmedu sprženih pješcanih dina, zaustavljale su se i u cudu gledale misteriozno letece tijelo što je, poput golemog leteceg Sunca, plamtjelo na jutarnjem nebu, blješteci silnom vrelinom od blizu 3000 stupnjeva Celzijusovih (5000 F). Istodobno, iznenadeni nomadi i siroti stanovnici ubogih naselja, u udaljenim prostranstvima središnje Rusije, u strahu su promatrali nebo, panicno se hvatajuci za uši, jer im je zaglušujuca buka, cinilo se, prodirala sve do samog mozga. Mnogi su od silne tutnjave za sva vremena izgubili sluh.
Tacno u 7,17 sati usnula središnja sibirska visoravan, koja se pruža nedaleko od rijeke Tunguska Podkamenaja, desne pritoke mocnog Jeniseja, inace rijetko naseljen i nepristupacan kraj nepreglednih tresetišta i borovih šuma, po kojima su tumarala golema stada sobova, pocela je silovito da podrhtava. Istodobno, Zemljine drhtaje registrirali su svi seizmografi svijeta, a eksplozija se cula u radijusu od 1000 kilometara. Podzemni potres se osjetio bez ikakvih uredaja cak i u Irkutsku, a strah je ispunio ljude u radijusu od 700-800 kilometara. Zatim je nastupio nevideni kaos.
Eksplozija!
Vatra!
Lom!
Paklena vatrena jara, dim i prašina u kojima se gubi jutarnja svjetla!
Sibir nestaje u zlokobnoj pomrcini!
Je li to bio smak svijeta?! Kraj planete Zemlje?!...

Nevjerovatna pustoš

Nad Sibirom se širi gigantska vatrena pecurka. Zrak je suh i ispunjen zaglušujucom eksplozijom, koja odjekuje deset tisuca kilometara unaokolo. Golemi val vrucine, što se silnom brzinom širi preko mocvara i blagih brežuljaka sjeverne tajge, topi i spaljuje sve pred sobom. Plamen i dim dizat ce se i zamracivati nebo još mjesecima iza tog kataklizmickog dogadaja.
Nepregledne tisucugodišnje šume u jednom jedinom su trenutku povaljane kao da se radilo o šibicama koje je netko neoprezno istresao. Drvene kolibe sjevernih nomada naprosto su sravnjene s tlom, a ljudi i životinje - što su imali (ne)srecu da prežive - unezvjereno su lutali opustošenim krajolikom tragajuci za odgovorom - što se dogodilo.
Prizori pakla su svuda oko njih.
Pet tisuca kilometara unaokolo.
Cini se da za njih nema spasa.
I dok se beskrajni gusti oblaci, ispunjeni cudnim dimom i pepelom, dižu dvadesetak kilometara iznad Sibira, cijelo podrucje je zasuto zloslutnom “crnom kišom”. Za sirote i neuke sibirske nomade to je još jedan predznak da je odista stigao - sudnji dan!

Zemlja se zatresla

Svjedocanstva onih koji su preživjeli tungusku katastrofu su više nego uzbudljiva:
“Bilo je vrijeme dorucka i zadesio sam se na trijemu kuce blizu trgovacke postaje u Vanovari. Upravo sam podigao sjekiru da presijecem obruce na jednom buretu, kada su se otvorila nebesa, a visoko iznad šume, citav sjeverni dio svoda kao da je bio zahvacen silnim plamenom... U istom trenutku zapljusnula me je strašna jara. Kao da mi je košulja buknula pravim ognjem...
Mašio sam se da je strgnem sa sebe i odbacim, kada se u taj mah nebom razlijegao prasak, a odmah zatim oglasila grdna lomljava. Bio sam odbacen i tresnuo sam na zemlju nekih šest metara daleko od mjesta gdje sam radio, izgubivši na trenutak svijest. Moja je žena istrcala i uvukla me u brvnaru. Poslije silnog treska zacula se zaglušujuca buka, kao da je kamenje padalo s neba. Zemlja se pocela tresti, a ja sam - ležeci na tlu - prekrio glavu rukama, plašeci se da me ne pogodi neki kamen ili nešto drugo, još opasnije, što je padalo s neba. U trenutku kada su se nebesa otvorila, sa sjevera je oko naše kolibe poceo da huci vreli vjetar, kao iz topovske cijevi, ostavljajuci sagorjeli trag na tlu...”
Stravicne je trenutke zagonetne eksplozije jedan seljak doživio u polju:
“Tek što sam sjeo doruckovati pored pluga, kada se najednom razlegoše silni prasci - slicni detonacijama topova. Konj mi pade na koljena, a sa sjevera povrh šume suknu plamen... U tom trenutku spazih kako je vjetrušina poobarala drvece i najprije mi pade naum da je u pitanju orkan. Šcepah cvrsto rukam drške pluga, kako ga oluja ne bi otpuhala. Vjetar je bio tako snažan da je podizao gromade tla s površine, a onda orkan poce da diže vodeni zid uz Angaru. Jasno sam ga mogao vidjeti, jer se moje imanje nalazi na obronku brda.
Istodobno, tutnjava je toliko prestrašila konje da su upanicene životinje pocele sumanuto galopirati vukuci za sobom opremu za oranje...”
I seljanka je Lj. Konova tog jutra bila izvan svog doma:
“Prala sam vunu na obali rijeke Kan, kada se iznenada zacula buka slicna snažnom lepetu krila prestrašenih ptica..., a uz rijeku otpoce da se valja golemi uništavajuci val nalik vodenom zidu. Ubrzo zatim, razliježe se još jedan prodoran prasak, koji je bio toliko silovit da je jedan od radnika u mojoj blizini, kao pokošen pao u vodu!...”
U isto vrijeme iznad Sibira se širio gigantski stub vatre, a zrak je bio ispunjen serijom silovitih razornih detonacija koje su odjekivale tisucama kilometara unaokolo. Vrela zracna struja munjevito se širila preko blagih brežuljaka ostavljajuci ugljenisanu pustoš. Drvece je bilo sravnjeno, nomadske kolibe dignute u zrak, ljudi i životinje rasuti kao cestice prašine. Zapanjeni Sibirci u Vanavaru, skrivali su lica od kobne vreline, dok im je zagonetni udarni val pustošio selo, rujuci zemlju poput džinovske krti

CHUPACABRA

Ono sto je nekada bilo samo bice iz prica srednjeamerickih stanovnika pretvorilo se zadnjih godina u pravu naucnu senzaciju. Naravno da su se nalli oni poduzetniji koji su Chupacabru uspjeli pretvoriti i u ekonomsku senzaciju. Majice sa njegovim likom uspjelno se prodaju po cijeni od 10$.

Sve je pocelo krajem 60-ih kada su primljeni prvi izvstaji o neobicnom predatoru koji je desetkovao stada ostavljajuci iza sebe leseve koza, ovaca,... ubijenih ugrizom u vrat. Tako je bice i dobilo naziv Chupacabra sto znaci "goat sucker" ili kako bi se to nespretno reklo na nasem, "sisac koza". Njegovo ponasanje i crvene oci su jedine zajednicke tacke u kojima se slašu svi svjedoci. Neki smatraju da se radi o sivom gusteru jakih straznjih nogu, ostrih zubi i jezika poput zmijskog. Drugi pak misle da je rijec o pernatom ili cak humanoidnom bicu.

Nakon 1995. broj slucajeva se naglo povecava. Osim iz Puerto Rica i Mexica, stizali su i iz New Yorka, New Jerseya, San Antonioa, San Franciscoa, Miamia ili cak iz Moskve. Evo samo nekih od njih.

• Pocetkom 70ih - Brownsville Texas. Rancer je pronasao ubijenog bika bez krvi, bez tragova predatora.

• 1994. - Puerto Rico. Nekoliko malih zivih bica ciji opis odgovara Chupacabri isterali su stanari ispod kreveta u svojoj kuci.

• 11. Mart, 1995. - Orocovis. Pastir je pronalao les ubijenih ovaca cija je krv potpuno isisana kroz tri rupice od ugriza na vratu.

• 21. Maj, 1995. - Canavanas, Puerto Rico. Misteriozno je ubijeno 150 ovaca. Za smrt je okrivljen Chupacabra.

• 19. Novembar, 1995. - Puerto Rico. Ovaj put Chupacabra je okrivljen da je zaklao desetine zeceva, curana, pasa, macaka pa cak i konja. Vidjen je u dva navrata. Jednom je odmah nestao bez traga a, drugi put je za sobom ostavio komad mesa pernate zrtve. Te je godine zabelezeno najvise slucajeva a Chupacabra je okrivljen za preko 1000 ubijenih zivotinja a cak su bili napadnuti i ljudi. Svaki puta su svjedoci tvrdili da je bice bilo slicno majmunu koji nije imao rep. Oci su mu bile velike i crvene.

• Mart, 1996. Miami. Ubijeno 40 šivotinja.

• Septembar, 2000. Brazil. Nakon sto mu je pobio deo stada seljak je uspio ubiti cudnu šivotinju. Bila je velika poput psa a glava joj je bila slicna bikovoj.

Poreklo bica je za sada nepoznato. Jedna od verovatnih mogucnosti je da se radi o neuspelom, ili uspelnom, genetskom inzenjeringu. Za to se optuzuju ili NASA-in, ili vojni laboratoriji za istrazivanja na zivotinjama koji se nalaze u luci Puerto Rico. Neki su spremni poverovati da se radi o "mezimcima" iz svemira koje su zaboravili ili namerno ostavili njihovi vanzemaljski vlasnici. To se opravdava cestim slucajevima kada se Chupacabra pojavljivao na podrucjima na kojima su pre toga vidjeni NLO-i. Ako bi kombinirali ove dve teorije, genetski inzenjering i vanzemaljsko porieklo
dobijamo trezu, jos zanimljiviju. Zbog ociju, nosnica, sive boje i jos nekih karakteristika mogli bi pretpostaviti da se radi o ukrstanju greysa i nekog ovozemaljskog predatora.

Mora se priznati da se ta teorija cini najmanje verovatnom, ali sigurno nije potpuno iskljucena. No, mozda je to ipak samo jos jedno od prirodnih stvorenja koje je tako dugo izbjegavalo oci naucnika.

I vatra padala s neba!

Jedan je americki zanesenjak, Charles Fort, skoro cijeli svoj život posvetio prikupljajuci podatke o neobicnim pojavama i dogadjajima. Zanimale su ga, dakako, i cudne oborine, kojih je u prošlosti uistinu bilo napretek!

Događaj se odigrao u noci 2. ozujka 1984. godine u Estoniji i Ministarstvo odbrane bivšeg Sovjetskog Saveza dugo vremena ga je smatrao temom o kojoj se nije preporucivalo pisati i govoriti u javnosti. Te nesvakidašnje noci pucanstvo koje zivi na podrucju izmedu Valge, gradica na litvanskoj granici, i osamdesetak kilometara udaljenog od starog, sveucilišnog centra Tartua, zahvatila je prava histerija. Kako i ne bi, kada je s neba padala - vatra!

Misteriozni plamenovi

“Tisuce prestrašenih ljudi”, izvještavao je tih dana dopisnik moskovskog “Truda” Vladimir Vostrukin, “prvodilo je sate u panici, gledajuci kako se iznad njihovih glava, bukvalno, rasplamsavaju vatreni plamenovi od kojih, padajuci prema zemlji, nije dolazila nikakva toplota.
Svuda unaokolo razlijegali su se zvuci vatrogasnih sirena, a u opcem su metezu, vatrogasci iz nekih dvadesetak brigada, kao muhe bez glava, okretali svoja vozila u pravcu odakle je stizala vatra, cas lijevo, cas desno, spremni zapoceti s gašenjem cim pozar dohvati tlo.
No, vatra je dolazila s neba i razbuktavala se u zraku. Pri tome nije doticala tlo, niti nanosila bilo kakve materijalne štete!
Cinilo se kao da se veliki plamenovi poigravaju s vatrogasnim kolima. Kao da su ‘trcali’ na nekoliko metara ispred i iznad vatrogasnih vozila i ta besmislena trka trajala bi po nekoliko minuta. Onda bi se plamen ugasio i pojavio na drugom mjestu.
Ovaj nevjerojatni nebeski vatreni pljusak širio je uzasni smrad, a dim koji ga je pratio, stvorio je teški sivi oblak, što se spustio na zemlju. Ljudi koji su se našli u oblaku, gušili su se od kašlja, iako su mnogi od njih bili profesionalni vatrogasci i na svojim licima imali odgovarajuce zaštitne maske...”

Lovac na čuda

Ma koliko se dogadaj u Estoniji, uistinu, doimao fantasticni, poput biblijskih prizora, on je jedan od najmisterioznijih fenomena zabiljezenih u novije doba na našem planetu i zasigurno bi, da je kojim slucajem ziv legendarni Charles Fort (1874-1932), Amerikanac koji je cijeli zivot posvetio prikupljanju izvješca o bizarnim dogadajima, našao mjesto u jednoj od njegovih glasovitih knjiga.

Foret je, kako je poznato, skoro cetvrt stoljeca, prosjedio u njujorškoj Javnoj knjiznici i citaonici Britanskog muzeja u Londonu, strpljivo listajuci stare novine u potrazi za izvješcima o neobicnim, tajanstvenim i nevjerojatnim dogadajima koji se nisu dali lako objasniti. Tako su nastala njegova zanimljiva djela “Gle cuda!”, “Nove zemlje”, “Knjiga prokletih” i “Novi talenti” iz kojih i dan-danas mnogi zabavni magazini u svijetu crpe zanimljive sadrzaje za rubrike tipa “Vjerovali ili ne”.

Neobične padavine

Naravno, nemoguce je zaobici dobrog, starog Forta, ako se covjek odluci praviti "on line" magazin s najzanimljivijim stranicama objavljenim u svijetu. Pogotovo, kada je rijec o cudnim oborinama i nevjerojatnim pljuskovima, koje su u prošlosti uzbudivale stanovništvo našeg planeta.
Na stranicama “Knjige prokletih”, Charles Fort je zabiljezio nebrojno mnogo nesvakidašnjih oborina, kišu crvene prašine, zaba, riba, rakova, meduza, zelatine, zita, povrca, lješnika, natrijeva karbonata, dušicne kiseline, vapnenca, soli, koksa, pepela, zmija, mrava, crva, paukova, cak i topovskih kugli.
No, mi cemo otici i korak dalje. Govoricemo i o “nemogucim” oborinama, koje su uzbudivale svijet u desetljecima nakon Fortove smrti. Istina, mnoge od njih, ako se ozbiljno analiziraju, ne pretstavljaju nikakvo cudo i mogu se znanstveno objasniti, ali je medu njima znatan broj bilo i onih, poput plamenog pljuska u Estoniji, koje ce se još dugo, u najmanju ruku, smatrati cudnim i nedovoljno istrazenim.